Svaki roditelj zna da je u djetetovoj prirodi da testira postavljene granice – čini se da je to znanje s kojim su sva djeca rođena; kao primjerice disanje ili posezanje za nečim što ne bi trebali dirati. Dobra strana ovog ponašanja jest da je testiranje granica vrlo važan dio odrastanja i postizanja neovisnosti za dijete što će dugoročno, jednog dana, dovesti do razvoja vlastitog mišljenja i donošenja dobrih (životnih) odluka.
Postaviti granicu za dijete znači postaviti vodič za ponašanje – budući da ne možete odrediti pravilo za sve, granice su one poticajne smjernice koje su određene situacijom. To bi značilo da možda nemate službeno pravilo koje kaže: „Nema udaranja žlicom o stol“, stoga ćete reći svom djetetu ako prekida večeru: „Molim te prestani udarati žlicom“.
Postavljanje granica može biti teško iz više razloga – ponekad, roditelji se osjećaju krivima kad djetetu kažu „Ne!“ ili možda žele izbjeći djetetove izljeve bijesa (tantrume) za koje znaju da će se dogoditi kad postave granicu. Jedan od potencijalnih razloga je ujedno i neslaganje između roditelja oko postavljenih granica.
Ipak, važno je ponoviti kako su granice dobre za djecu. One ih uče prikladnom ponašanju i pružaju im okolnosti za usvajanje i usavršavanje raznih vještina.
Vaš zadatak, kao roditelja, jest da naučite dijete kako testirati te granice s poštovanjem, bez ljutnje ili prkosa, te da u konačnici prihvate da ste vi, roditelj – onaj koji je glavni i kontrolira.
Granice i dosljednost u osiguravanju istih su dvije temeljne stvari koje osiguravaju siguran rast i razvoj svakog djeteta.
Postoji mnogo razloga zašto je za djecu važno da imaju granice, ali danas ćemo se zadržati na ovih pet:
Bez obzira što se vaša djeca ponašaju kao „mali šefovi“ i žele biti glavni – imati previše moći je strašno. Sigurne i dosljedne granice su postavljene od strane roditelja. Takve granice kreiraju okruženje koje je predvidljivo za dijete i ujedno reduciraju anksioznost kod djeteta.
Zapamtite, osiguravanje ovih granica vas ne čini „lošim ili nepravednim roditeljem“ – čak i ako vam to vaše dijete kaže.
Kad vaše malo dijete primjerice pokušava pregovarati o odlasku na spavanje – ono se osjeća kao da ima više moći od odrasle osobe – što posljedično mijenja njegovo osjećaj sigurnosti.
Postavljanje granica djecu podučava vještini samodisicpliniranja, odnosno samoregulacije. Kada kažete: „Vrijeme je da ugasite video igru i napišeš domaći rad“, pružate djetetu okolnost u kojoj se uči samodisciplini. Iako su video igre super zabavne, važno je biti odgovoran.
Ponekad, kao što smo već naveli, roditelji izbjegavaju postavljanje granica jer ne žele naljutiti ili rastužiti svoje dijete.