Moja bliska prijateljica ima petogodišnju djevojčicu koja ima česte izljeve bijesa kod kuće, manifestira agresivna ponašanja u vrtiću te iskazuje vrlo nisko samopouzdanje. Prijateljica me pitala da joj kažem više o terapiji igrom i dok sam joj objašnjavala sve pozitivne učinke i dobre strane terapije, mogla sam primijetiti njenu zainteresiranost i želju za uključivanjem njene kćeri – ipak, nikad nije započela ciklus. To me navelo na razmišljanje…
<aside> 💡 Što se ispriječi roditeljima na putu da ne dovedu djecu na terapiju igrom? Koje su misli i osjećaji povezani s njihovim oklijevanjem? I mogu li im pomoći da preobraze te osjećaje i misli na način da budu više pomažuće za tu obitelj?
</aside>
Sram – majstor manipulacije. Brene Brown, svjetska znanstvenica i istraživačica srama, opisuje sram kao „…taj topli osjećaj koji nas u potpunosti preplavi, čini da se osjećamo mali, puni mana i nikad dovoljno dobri.“ Kao ljudska bića, svi osjećamo sram, bilo da je vezan za roditeljstvo, izgled, obitelj ili karijeru. I perfekcionstička nastojanja u svakodnevnom životu mogu povećati naš osjećaja srama.
Stalno se uspoređujemo s drugima i osjećamo golemu količinu pritiska kako bismo učini da naši životi izgledaju „baš kako treba“. Sram nas drži u tišini i izolira nas od drugih.
Kao socijalna pedagoginja i terapeutica igrom, svaki dan svjedočim hrabrosti roditelja. Roditelji koji imaju hrabrosti podijeliti svoje teškoće iz uloge roditelja. Kontinuirano iskustvo osjećaja izloženosti i ranjivosti, čak i kad se boje da će biti osuđivani ili vrednovani kao manje vrijedni.
Kad roditelji dijele njihove ranjivosti i najdublje strahove, oni sami započinju proces dugoročne promjene. Brene Brown ističe: „Sram gubi svoju moć kad se o njemu govori.“
Koliko puta smo čuli to – trebao/la bih. Kada koristimo fraze poput ove „Trebao/la bih…“ sami pred sebe stavljamo nerealna očekivanja. „Trebanje“ znači da smo već stvorili neki naš ideal prema kojem bismo trebali živjeti. Onda kad ne možemo ispuniti naše visoko postavljene ciljeve i ideale, grdimo i kritiziramo sebe. Svjedočimo perfekcionizmu u njegovom punom sjaju!
Zapitajte se, što vam je lakše – tražiti ili pružiti pomoć? U svom radu, češće sam imala roditelje koji kažu da više vole pružati pomoć.
Vjerujem kako još uvijek u našem društvu postoji taj podmukli strah koji govori da ako tražimo pomoć da to znači da smo slabi.
Mislim da to posebno vrijedi za ulogu očeva. Prisutan je i strah od nametanja. Strah od toga da ćemo nekome biti teret. Strah da će drugi ljudi shvatiti da nemamo sve pod kontrolom.